Autor: Ivica Kartelo
Mikrobloging kao institut za istraživački rad
Uvijek su se ljudi pitali, pa se tako i danas pitaju. Ali, danas se glasno pitaju i propituju na Twitteru, Facebooku, i puno brže otkrivaju, izmišljaju, zaključuju. Nečije pitanje ili link, inducira u našoj glavi novu misao, mi je objavimo, ona potakne neku treću objavu u petoj glavi od naše. I tako mi gradimo sliku svijeta, zdravlja, ekonomije, tehnologije. Nisu samo učenici ti koji se pitaju kud će dalje, nego svaki čovijek danas, jer stalnog radnog mjesta nema, projekti dolaze i odlaze, sve se mijenja, ne više godinama, nego u danima.
Ova informacija mi je pokazala kako se i trgovački lanci ruše kao domino, ili će se srušiti ako nisu spremni na promjene.
@ivicakartelo: Mate je narucio kontejner iz Kine, 25t materijala za svoj hotel, 350$ vozarina Kina-Split, a 300Eura Split Luka-Brela. Roba 10 puta jeftinija bruto.
Jeftin prijevoz, mala ili nikakva carina, a tamo negdje u svijetu uvijek će se naći društvo u razvoju. I što ćemo onda mi raditi? To je jedno pitanje. A drugo je pitanje, što će biti s domaćom trgovinom, ako svi mi budemo preko interneta kupovali najjeftinije i to nam poštom dođe na kućna vrta, ukupno jeftinije nekoliko puta od istog artikla u trgovini preko puta ulice.
Kad sam sebi postavio to pitanje odgovor je došao brzo baš kao i tweetanje na Twitteru.
@ivicakartelo Do sad se trgovina bogatila na uvoznoj robi, a od sad ce se bogatiti na domacoj.
Iz Kine nam ne može doći lički krumpir. Izlaz je dakle u proizvodnji svoga pod svojim brendom. Ne sve. Ali što više možemo. E sad, da li je lički krumpir stvarno lički ili je već odavno tko zna čiji, ako je sjeme uvozno. Dakle, ako želimo da je krumpir lički moramo zadržati i ličko sjeme. Isto vrijedi i za slavonsku pšenicu, ali i za hrvatski električni auto, ili hrvatski brod.
Ako pokrenemo eko proizvodnju, trebamo li se izboriti za svoju osobnost i staviti na proizvod svoje prezime, ili staviti jednostavno eko-proizvod. Ovo prvo. Teško je prodati rajčicu iz Gaćeleza, puno je lakše prodati Lewis US Top. Malo sutra! To je vrijedilo do jučer. Danas je nemoguće prodati Lewis US Top u dućanu preko puta zgrade, jer će svi u zgradi to naručiti preko Interneta u Kinu za 10 puta manje novaca. Dalje, zašto šipak iz Rupa nije profitabilan na malom tržištu, do Šibenika? Zar sve mora biti globalni proizvod da bi donijelo dobit, posao, plaću? Ne više. Dolazi vrijeme izobilja. To već vidimo po broju mobitela koji su nam u kući, po džepovima, po broju iPodova, iPhoneova, GPS-ova, eBook Readera, USB-ova, MP3-ica, i MP4-erica, YouTube filmova, Google linkova, Facebook prijatelja, Twitter tweetova. Izobilje.
Izobilje znači da postoje filmovi na YouTube koje je vidio samo njihov autor i nitko više. Postoje takve i stranice, blogovi, eTrgovine. Ali ti ljudi ne gase to, nego i dalje objavljuju. Koji je njihov interes?
Susjed će dakle u vas kupiti nešto vaše, nešto što nema nigdje, ali neće kupiti u vas Bambola hlače za 99kn u akciji, jer će mu ih iz Kine poslati za 20kn bruto. Zato će se početi proizvoditi, programirati, pisati, kreirati, izmišljati, saditi i žeti, čuvati sjeme, tražiti u čemu sam jedinstven i neponovljiv, tražiti malo tržište a ne globalno, i biti što više svoj, što više dodane vrijednosti, ali ne bilo koje, nego inovatorske, osobne, neponovljive. Ponovo će se pojaviti Mićurini.
Bacio sam pogled prije nekoliko sati na police prijenosnih računala. Dell 2700kn, Aple 18.000 kn, na istoj polici, iste veličine. To je to o čemu pričam. Apple ima nešto svoje, nešto što nitko nema i prodaje to za te novce. Dell također ima nešto svoje, nešto što nitko nema i prodaje to za te novce. Samo za različite ima mjesta na polici. Za iste nema šanse!
Prošlo je vrijeme kad su svi trgovci na svijetu živjeli od Lewis US Top. Sad će od toga živjeti samo vlasnici i ljudi koji to rade za najmanje plaće. Ostali će morati izmisliti svoj proizvod. Možda nas takav razvoj događaja podsjeti da osim mora u ljeto, imamo i Dioklecijanovu palaču, Muzej neandertalaca u Krapini, pšenicu u Slavoniji, grožđe i masline u Dalmaciji, brodove u brodogradilištima, bešavne cijevi u Sisku, željezaru u Kaštelima. Zašto moj proizvod e-trgovina moraju kupiti svi na svijetu da bi ja bio bogat. Pa meni treba tek nekoliko kupaca za biti bogat, jer ta trgovina je vječiti razvoj, ona meni nije rabat, nego je sav novac meni i trgovcu, a moju trgovinu mogu kupiti samo tamo gdje je ja i trgovac ponudimo. Drugdje mogu kupiti proizvod od nekog drugog, ali ne moj proizvod. Ukoliko oni hoće baš moj proizvod, neka naruče preko Interneta i dobit će baš moj proizvod. A ja ću se potruditi biti inovativan i drukčiji od svih.
Slika hrvatskog električnog auta obišla je svijet. Željezara Sisak je najveći izvoznik u Državi. Izvozi koliko sva brodogradilišta zajedno (Jutarnji list, jučer). Oni su po nečem drukčiji od svih na svijetu. Nije problem biti drukčiji, jer smo se rodili drukčiji. Treba investirati u drukčije, održati to drukčije, jer će nas to hraniti, kao i nekad moga djeda.
2010-03-09