Autor: Ivica Kartelo
Od kvrgavog i bosog do šarenog i raspjevanog
Noć muzeja! Šesta po redu. Sati je 21:30. Od tunela pa sve do daleko iza Galerije nema mjesta za parkiranje. Prolazim Muzej, prolazim Galeriju i evo jednog mjesta na tratoaru. Puno svijeta hrli k ulazu. Na ulazu nam dijele karte radi lakše evidencije koliko nas je bilo. Do tad 3200. Gusti red nas milji uz kipove. Svi gledaju u kipove. I mlado i staro. Ulazni hol, pa uz stepenice, pa po sobama gore, pa dolje u dnevni boravak. Ispred na čaj. Kipovi su svi joboliki. Patnja i vjera, trpež i krpež, bose stamene žene što drže svod kamina. Sve to u ambijentu jedne kraljevske palače, koja upravo zbog tih kvrgolikih nije kraljevska, nego pastirova, seljačka. Pitao sam se kako bi izgledali kipovi današnje generacije studenata. Meštrović se u kući svoga oca dizao prije zore, lijegao u sumrak. Ekipa GoHome je uvela pet minutni Stand-up, a on je bio Gladan-up i gladan-down. No TV, no radio, no Face, no Twitter, no food. Strog otac, žedna zemlja, kamen i majka koja pruža koru kruha da otac ne vidi. Job nad jobovima! I tako prnjav, stjeran u kut, žedan i gladan, težak ko' kamen, stiže u dvore na vrhu tadašnjeg svijeta i jasno eksplodira. Nikad mi nećemo moći toliko sjediti ispred Twittera koliko je on mogao tući dlijetom i čekićem. Sve dok ga ne zaboli u prsima. Odloži alat i umre. To bi bio moj "James Joyce" dok sam gledao kipove.
2010-01-31